Blog

Naziv djela: “Ljeto njezina života”

Ime autora: Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin

Naziv izvornika: “Der Sommer ihres Lebens”

S njemačkog prevela: Tatjana Jambrišak

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

“Mislila sam da moram naći čarobnu riječ, pa će me napokon primijetiti. Poslije sam se još gorljivije posvetila onome što mi je bilo bliskije: brojkama i zvijezdama koje postoje i kad ih se ne vidi.”

(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)

Prolaznost života svakom je čovjeku istodobno najveći strah i najjača pogonska sila; između oka koje se otvara i zatvara, naime, sažeto je tako malo vremena da uvijek nastojimo postići više, ali se i ne prestajemo plašiti kako to nećemo stići učiniti. Jednom kad stigne do nas, starost postaje simbolom svršetka i podvođenja računa, sve češćeg osvrtanja na godine koje smo ostavili iza sebe. Njezin je okus gorko-sladak, a nemoć opipljiva; dok prebiremo po sjećanjima, nerijetko shvatimo da smo na kraju isključivo od njih i satkani. No njemačka ilustratorica Barbara Yelin i književnik, strip-kritičar i esejist Thomas von Steinaecker u grafičkom romanu “Ljeto njezina života” nisu predstavili tek slikopis bolne starosti, već na pomirljivo sjetan način riječima i slikama ispripovijedali priču o smiraju života jedne Gerde Wendt u kojem se tugaljivo sudaraju zbilja staračkog doma (“Često mislim da sam već mrtva. I da je ovo vječnost.”) i sjećanja na stvarnost koju je Gerda nekoć posjedovala; mladost, ljubav, karijeru.

“Dan je godina i život.”

(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)

Čitatelju bi lako mogao promaknuti mali crni kos, usamljen na bjelini početne stranice. U tek četiri sličice sažet je njegov kratki život – pjev, stalna potraga za hranom i sigurnim gnijezdom te čežnja koja ga goni da već u idućem trenutku prhne ka nekom novom obzorju. Svaka se od tih malenih slika čini gotovo nevažnom, možda tek ljupkom autoričinom uvertirom u priču koja slijedi, no njezino je značenje ogromno poput neba u koje će se vinuti i malena ptica i ljudska duša i snovi koji ju prate.

Gerda Wendt sve češće misli na prošlost. “Tad osjeća da još živi.” Tijelo koje stari plaši njegova nemoć; noge koje su nekad grabile ka cilju, uvjerene u pobjedu, sad usklađuju ritam sa škriputavim kotačima hodalice, a um postaje labirintom punim slijepih prolaza. Na kojem se katu staračkog doma nalazi Gerdina soba? Drugom? Možda prvom? Prvi. Na praznom hodniku gospođu Wendt dočekuje djevojčica Gerda. Prva je iz matematike u svom razredu. Brojevi su jedino što dobro razumije. Razumjela ih je, uvijek. Zašto je onda na hodniku dočekuje njegovateljica? Opet se zabunila, trebala je poći na šesti kat.

“One su zapravo već odavno mrtve, te zvijezde. To što vidimo već je odavno prošlo.”

(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)

Frau Wendt izišla je u šetnju. Pogurena nad hodalicom, oprezno drži korak s usamljenošću, neprimjetnošću. Ispred nje korača mlada Gerda leđa savinutih pod teškom školskom torbom. Ona je također autsajder. Nevidljiva je, no postoji. Baš kao zvijezde, baš kao brojevi kojima će posvetiti život. Bira put znanosti i istraživanja, pa se osamljuje na više načina. Kao znanstvenica u muškom svijetu i kao žena koja se posvećuje karijeri, a zanemaruje ljubav. No pronalazi formulu čiji je rezultat bila ona.

“Ljeto njezina života” puno je ovakvih malenih, a snažnih ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti. I najmanja je sitnica u životu ostarjele Gerde okidač za novo sjećanje. Propast braka; pjesma na radiju koja ju podsjeti na ljubav njezina života koja ju je, unatoč svim izgledima, ipak pronašla – “kolizija dvaju kometa izrazito je nevjerojatna, no ako se dogodi, njihov bljesak još se stoljećima nakon toga vidi sa Zemlje”; mučno vježbanje s njegovateljicom koje donosi uspomene na neke jutarnje zagrljaje podsjećajući da zakoni fizike prestaju vrijediti i u mladosti i u starosti. Mlado tijelo čini što želi, jer ima volju, ali je i snažnije od nje; ono ostarjelo gubi bitku, jer volja jednostavno više nije dovoljna.

Brojne prijelaze između sjećanja i sadašnjice Yelin i Steinaecker izveli su suptilno i vješto, u potpunosti iskorištavajući prednost koju donosi kombinacija slike i teksta, posebice kad je u pitanju usklađivanje sjećanja sa stvarnom kronologijom događaja. Pridodaju li se tome prevladavajuće nijanse plave i žute boje kojima se Barbara Yelin služi kako bi evocirala i uhvatila različita raspoloženja i trenutke u vremenu te relativno kratka poglavlja odijeljena valovima duboke modrine, “Ljeto njezina života” svakom stranicom ohrabruje čitatelja da uspori i promisli o trenutku, pronađe i svoj komad vječnosti u beskraju noćnog neba. Upravo zahvaljujući njegovoj tami zvijezde imaju priliku pokazati svoj sjaj.

“Pojedine točke daju cjelinu. Čak i one koje ne svijetle jako.”

(“Ljeto njezina života”, Thomas von Steinaecker, Barbara Yelin)

Mnoga današnja književna djela, filmovi, svijet koji nas okružuje, usredotočuju se na mlađe naraštaje, živote u punoj snazi i na vrhuncu ambicija. Na trenutke kad se sve čini mogućim i nadohvat ruke. Ljubav, karijera, nebo. Nešto se rjeđe, međutim, bave onim dijelom života kada nam godine prestaju ići u prilog, a sunce više nije u zenitu. “Ljeto njezina života” na neki način ispravlja tu nepravdu. Ono je nježan podsjetnik na činjenicu da rijeka godina možda prebrzo teče, no na svojim obalama taloži zlato.

Naziv djela: “Teorija čudnovatosti”

Ime autora: Pavla Horáková

Naziv izvornika: “Teorie podivnosti”

S češkog prevela: Suzana Kos

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Hena com

“I na satelitskim snimkama zemaljske kugle noću, prema osvjetljenju ljudskih naselja može se vidjeti gdje je najviše sinaptičkih spojeva i kamo svjetlo ljudskog duha tek treba doprijeti. Kad ljudi budu mogli vidjeti u tami, svjetlo neće biti potrebno. Hoću reći da će jednom ljudska svijest biti na takvoj razini da za povezivanje neće biti potrebni kablovi, struja ni svjetlost.

Voljela bih tada još biti živa.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Teorija čudnovatosti je čudnovato dobar roman.
Češka spisateljica, radijska novinarka i književna prevoditeljica Pavla Horáková osim nedvojbenog talenta, ima i veliko književno iskustvo (objavila je uspješnu detektivsku trilogiju za mlađe čitatelje: “Tajemství Hrobaříků”, “Hrobaříci v podzámčí” i “Hrobaříci a Hrobaři”; zajedno sa Zuzanom Dostálovom i Alenom Scheinostovom napisala eksperimentalni roman za mlade “Johana” te vodila radijski ciklus na temu ratnih memoara, dnevnika i prepiski čeških vojnika tijekom Prvog svjetskog rata, objedinjenih u dvama knjigama), što se lako uočava već na početnim stranicama njezinog prvog romana za odrasle, “Teorije čudnovatosti”. Naime, tekst je to koji predstavlja nevjerojatno inteligentnu i pitku struju svijesti, promišljanje o životu i pojedincu usklađeno s autoričinom jezičnom sofisticiranošću, suverenošću izražavanja, sposobnošću preciznog imenovanja čak i najbanalnijih činjenica svakodnevnog života te, na kraju, ali ne i najmanje važno, izvanrednim smislom za humor.
Horáková se istim služi vješto, originalno i neizvještačeno, puštajući ga da se “vrti u pozadini” dok čitatelju povjerava sve čudnovatosti (ne)običnog života.

Sve navedeno pridonosi dojmljivosti izvedbe romana. Svaka od “teorija” koja unosi čudnovati aspekt u život pripovjedačice svijet je za sebe i često čitatelja ponuka da i sâm na trenutak promisli o nekoj od općeprihvaćenih životnih pretpostavki dok središtem Praga i obroncima Šumperka kroči kroz neobični, složeni svijet Pavle Horákove.
A pripovjedačica, junakinja i glasnogovornica autoričinih zapažanja odaziva se na ime Ada Sabová, znanstvenica je u tzv. Zavodu za interdisciplinarne studije čovjeka te radi na znanstvenom projektu u kojem istražuje teoriju “subjektivne percepcije uzajamne vizualne kompatibilnosti”, odnosno brojčanom iskazivanju točnosti automatske simpatičnosti jedne osobe drugoj, i to samo na osnovu crta i izraza lica. Postupno, međutim, saznajemo kako je gospođica Sabová zapravo obdarena izvanrednim talentom za stvaranje teorije o svemu.

Opisi Adinog radnog mjesta, kao i njegovih zaposlenika zvuče gotovo satirično, pa tako za jednog od kolega, Ivana Mrázeka, kaže kako mu se “u akademskoj sferi isplati metoda minimalno uloženog napora, a njegovu kamuflažu uistinu nitko od nadređenih nije prozreo. Nitko nije doveo u pitanje njegov radni moral, rezultate istraživanja, publikacije ni stil poučavanja. Pa zašto bi to i radio? Svatko se radije drži po strani – što kad bi netko za osvetu previše propitivao njihove rezultate. Kod nas u Zavodu to tako funkcionira već nekoliko godina.”

S druge strane, romanom se od samog početka provlači relativno ozbiljno pitanje o načinu percepcije stvari koje bitno utječu na nas i doživljaj svijeta koji nas okružuje, no izmiču području interesa “ozbiljne” znanosti, pa sama pripovjedačica Ada priznaje kako “ništa od toga ne može napisati u svom znanstvenom radu.” I sam je obrazovni sustav, cjelokupno školovanje, primjećuje, odavno neusklađeno s razvojem društva. “Roditelji i država imaju prešutni dogovor da škole služe ponajprije za odlaganje djece; svrha im je da interniraju djecu kako bi ih roditelji mogli zadržati, a oni koji nisu motivirani i nadareni, u školi će naučiti samo da ništa ne vrijede.” Da smo svi mi “ono što je u nas pohranjeno, a da je sve ostalo poza ili deformacija”, dokazuje Horáková svakom stranicom romana čiji je ritam savršeno ugođen mehanizam u kojem svoj obol čudnovatosti daje ponavljajuće vrijeme – 22:23, popraćeno metaforom mijena mjeseca koji iznad Praga ponekad stoji na nebu kao “implantat za grudi” ili “polovica teniske loptice”, ponekad se “ispuhan probija u sobu kosim prugama svjetla“, a katkad na “jugu iznad obzora sjedi u obliku slova D”. Kao veliki, blistavi simbol Davne ljubavi. “Kao Debil.”

“Kada sam u taksiju pogledala na telefon, bilo je 22:23. Kakav besmisleni vremenski podatak. Još od doba kada smo kod kuće imali prvi videorekorder s digitalnim datom, svaki bi mi put u to vrijeme oči zapele za nj. Da je barem 22:22, shvatila bih to kao dražestan kuriozitet. Ali ovo je samo čudno.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Pavla Horáková svoju je glavnu junakinju “iskoristila” kao savršeni medij za mobiliziranje misli vodilje “Teorije čudnovatosti” – stvaranje ozračja stalnog balansiranja između znanstvenih činjenica i metaforičkih opisa. Čini to onako kako smo navikli od većine čeških pisaca kojima je, valjda, prirođen taj neopterećen, ležeran smisao za humor. Jer, kako drukčije objasniti savršenu paralelu intimnosti i ogoljenog gradiva sa sata biologije koju autorica povlači utvrđujući kako se “kada se dvoje ljubavnika upozna, zaruče i njihove kolonije bakterija”, a “pri poljupcu dvoje ljudi sjedinjuju dva zoološka vrta”.

“Navodno u organizmu imamo nekoliko kilograma bakterija. Utječu na naše ponašanje, upravljaju našom takozvanom slobodnom voljom. Možda nas jedne drugima privlače njihove evolucijske potrebe, a ne naše jedinstvene karakteristike.

***

Primijetila sam da se nakon prve zajedničke noći s novim partnerom oboje budimo s čistim dahom. Kao da se tijekom noći dogodio dvostruki genocid.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Nesumnjivo je kako vlastiti život pripovjedačice Ade Sabove postaje svojevrsnim eksperimentalnim uzorkom, polazišnom točkom za pokušaj razumijevanja ljudi koji je okružuju: roditelja koji žive odvojeno da bi se tajno sastajali, složene obiteljske povijesti, ali i pokušaja odgonetanja razloga iz kojeg je privlači nepoznati muškarac, sin njezine kolegice s posla čiji nestanak, odnosno Adin pokušaj razrješenja istog postaje spirutus movens čitave priče i glavna teorija. Pripovjedačica je istodobno cinična, hladno racionalna, ali i ranjiva, podložna raznim pseudoznanstvenim teorijama, što samo pokazuje koliko je fenomena ostalo nedostižno egzaktnoj znanosti. Pokušaji njihova objašnjenja ostali su zaglavljeni u rubrikama “vjerovali ili ne” ili pak “istina je negdje tamo”, sve dok dobar dio njih Pavla Horáková nije razradila tako domišljato da je čitatelju pružila mogućnost čitati nešto za što nije mislio da bi moglo biti izrazivo književnim jezikom. Pokušala je “s pomoću egzaktnog aparata izraziti nešto što je tekuće, savitljivo i ima još nekoliko drugih razina.”

Pisanje Pavle Horakove pronicljivo je, humoristično i osebujno, a čitatelju je ukazana čast ne pročitati još jedan dobar roman, već, samim time što je ljudsko biće, biti i njegovim dijelom. “Teorija čudnovatosti” je, prije svega, roman o prirodi čovjeka, a od njega nema čudnovatije pojave na ovom svijetu.

“Svi smo mi negdje u spektru ludila. A onaj tko nikad nije poludio, ne zna što je život. Samo je dobro znati kako se vratiti natrag.”

(“Teorija čudnovatosti”, Pavla Horáková)

Naziv djela: “Sedam praznih kuća”

Ime autora: Samanta Schweblin

Naziv izvornika: “Siete casas vacías”

Sa španjolskog prevela: Ela Varošanec Krsnik

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Fraktura

“Nasred spavaće sobe na tepihu potrbuške leži mama. Posuda za šećer stoji na komodi, pokraj njezina sata i narukvica, koje je očito skinula. Raskrilila je ruke i noge, i na tren se zapitam postoji li neki način da se zagrle tako neobično velike stvari kao što je jedna kuća, je li to ono što mama pokušava.”

(ulomak iz priče “Ništa od svega toga”, zbirka “Sedam praznih kuća”, Samanta Schweblin)

Svatko od nas je pomalo voajer. Iako se silno volimo držati one krilatice o gledanju svojeg posla i življenju vlastitog života, omakne nam se katkad pogled kroz razmaknute zastore tuđe kuće, škicnemo s vremena na vrijeme u susjedovo dvorište, odlutamo okom do nečije terase ili balkona. No, tu povlačimo crtu. Ili bolje rečeno, nevidljiva crta, granica povlači nas. Tuđi je prostor poput dijela tijela osobe kojoj pripada. Nešto posve intimno i skriveno; naša ljuštura u kojoj kraljujemo sigurni od svijeta. Naša kuća diše, živi i promatra. Pati i osuđuje. Voli i zamjera. U njoj se rađa, umire i silazi s uma. Čak i kada ostane prazan, taj isti prostor, ta ista kuća i dalje živi. U njoj ostaju sjene i odjeci njezinih nekadašnjih stanara i pričaju priču.

Kroz sedam nas je priča i sedam takvih praznih kuća provela argentinska spisateljica Samanta Schweblin koja, uglavnom u prvom licu – onom glavnog junaka, pripovijeda nenametljivo, bez oštrih obrata i drame. Njezina je tehnika naracije usporediva sa slikarskim chiaroscurom – blagi, a opet zastrašujući prijelazi svjetla u sjenu koji svakoj od priča daju novu, posebnu dimenziju – onu u kojoj se isprepliću složeni obiteljski odnosi, ludilo i stvarnost. U Sedam praznih kuća Schweblin je odstupila od opipljive strave. Utkala ju je u naizgled veličanstveno realistične priče, stvarnosti pristupajući kroz fantazmagorično, a fantastičnom kroz mračnu realnost. Osjećaj nelagode za čitatelja je konstantan i nemoguće ga se osloboditi; u središtu svake od priča krije se i mala samozadovoljna poruka same autorice proizašla iz sjajne sposobnosti Samante Schweblin (već viđene u prethodnim uratcima – Nit koja nas veže i Sezona kentukija, op.a.) da kirurški precizno secira okruženje svojih likova te analizira sve njegove slojeve na način koji je, kako je već rečeno, i realističan i maštovit: tako, primjerice, u prvoj priči (ili spretnije rečeno, kući) i autorici ovih redaka jednoj od najdojmljivijih, nazvanoj Ništa od svega toga, kći prati majku na njezinim opsesivnim invazijama i prisvajanjima tuđih domova i predmeta koje, nakon što ih uzme iz nečije kuće, zakopava u dvorište vlastite, dok u četvrtoj, Pećinsko disanje, glavna junakinja, kontrolom opsjednuta starica Lola, koja, izrađujući beskrajne popise i pakirajući svoje i suprugove stvari u kutije ne bi li lakše i brže prizvala smrt, svojoj ranjivosti daje izvjesnu dimenziju zla. Svoj život svodi na beskonačno ponavljanje; život se pretvara u labave, razvezane krajeve vezica koji se više ne mogu dovoljno stegnuti, a repetitivnost njezina bivanja prožima se s odsutnošću sjećanja. Sjećanje se pakuje u mnogobrojne kutije koje guše kuću, ispunjavajući je od poda do krova. Paradoksalno, što ih je više, to se kuća doima praznijom, a sva ta simbolička ponavljanja – popisi, kutije, predmeti, mrtva djeca, propali brakovi, samoća, paranoja… – postaju metronom koji u glavama čitatelja udara nezdrav ritam. Onaj u kojem disanje postaje tek neizbježna tjelesna potreba, iskonski i pećinski hroptaj velikog pretpovijesnog čudovišta, žderača sjećanja unutar glavne junakinje.

Sve priče, neovisno o snazi poruke koju nosi svaka od njih, pozivaju na razmišljanje i uspijevaju smjestiti čitatelje u cipele svojih junaka težeći vjerno prikazati način na koji životne tragedije utječu na njihovo psihičko zdravlje, no bez (pr)osuđivanja samog društva. Naime, Schweblin nam bez ustručavanja servira likove čije slabosti proizlaze iz proživljenih trauma te načine na koji se pokušavaju nositi s posljedicama. U svakoj od priča u Sedam praznih kuća uvijek postoji izvjesna anomalija, ponašanje koje, iako već viđeno, nikada nije lišeno svog zlokobnog dijela; to je osjećaj kako “…oči Djedova Božićnjaka nisu nacrtane točno u udubljenjima za oči, gdje bi trebale biti”. Samanta Schweblin pisac je koji na krajeve svojih priča ne stavlja točku, već dodaje još dvije. Mogućnosti njihova shvaćanja mnogobrojne su, no osjećaj je uvijek isti. Nešto nije kako treba u svijetu koji se čini upravo onakvim kakav bi trebao biti.

Naziv djela: “Večernja nelagoda”

Ime autora: Marieke Lucas Rijneveld

Naziv izvornika: “De avond is ongemak”

S nizozemskog prevela: Svetlana Grubić Samaržija

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: Naklada Ljevak

“Je li tvoj brat stvarno mrtav ili je smrt tvoj brat?”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Gubitak bliske osobe nalik je gubitku dijela tijela, radikalnoj, bolnoj amputaciji. Iako nepovratno odvojen od cjeline, nevidljiva prisutnost tog odstranjenog dijela i dalje lebdi nad ožalošćenima, fantomska bol smješta se na prazna mjesta za stolom, a predmeti i odjeća preminulog od nosivih, uobičajenih stvari odjednom postaju simbolima praznine, nečega što više nikad neće ispunjavati svoju svrhu, no i dalje mora biti tu, dati fizički oblik ljudskoj boli.

Kad Matthies, najstarije dijete u obitelji Mulder, kližući propadne kroz led, u hladne dubine sa sobom povuče i one koji su ostali iza njega – oca, majku, brata i dvije sestre. Ne doslovce, naravno. Oni i dalje šutljivo sjede za kuhinjskim stolom, poput kakvih živih lakrimatorija, posuda za suze iz kojih se već prelijeva, no poklopac se i dalje pritišće i steže, komprimirajući bol do točke pucanja.

“Okrećem se na madracu koji je bio Matthiesov i liježem na trbuh… Na sredini madraca je udubina, otisak tijela mojega brata, to je oblik smrti, i kako god ja okrenem ili položim madrac, udubina ostaje udubina u koju ja ne želim upasti.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Memento mori.
Smrt postupno nagriza svijet živih – mrtvi Matthies skriva se u crvenoj jakni koju od trenutka bratove smrti njegova sestra, desetogodišnja Jas, više ne skida; tumba se u džepovima koje ona neumorno puni svime što joj dođe pod ruku (održavaju li svi ti predmeti njezinu vezu sa stvarnošću ili su balast koji je postupno vuče na dno, u mrkli mrak poput onog crnog jezerskog, Matthiesovog?); nijemo pati u očima životinja koje ubija brat Obbe; u otkrivanju seksualnosti na nerijetko opasne načine u kojima uz stariju sestru i brata, sudjeluje i najmlađa sestra Hanna. Svi se oni na svoj način nose s tugom, vise na rubu ogromne provalije gubitka čiji bezdan svakim danom izgleda sve manje strašan – dolje je smrt i ništavilo, prostor bez one boli s kojom ne znaju što činiti.

Djevojčica Jas glavni je pripovjedač u Večernjoj nelagodi. Njezina je tuga za bratom poprimila oblik crvene jakne ispod koje skriva srce “u koje nitko nije proniknuo”. Otac i majka tek su “dogorjele svijeće”, daju onoliko svjetlosti koliko je potrebno da ne izgube put do još jednog svitanja, još jednog dana u kojem su propustili primijetiti potpuni raspad djece koja su im preostala.

“Otac i majka ne vide naše tikove. Ne shvaćaju jednu stvar: što je manje pravila, to ćemo ih mi sami izmisliti više.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Majka odabire postupno propadanje – opsesivno usisava, sve manje konzumira hranu, sve više samu sebe. Otac, koji, kako utvrđuje Jas, “iza rebara nema srce, prije jamu za gnojnicu”, utjehu pronalazi u farmi i kravama – stajski gnoj koji mu otpada s cipela je poput one staze od mrvica iz bajke o Ivici i Marici – pomaže mu da se vrati kući – domu koji to, doduše, više nije, ali je jedini kojeg poznaje.
Jas zapravo ne bira ništa. Načini borbe s gubitkom pronalaze nju. Ona zadržava stolicu, pribadačom probada pupak, drži dah dok ne padne u nesvijest, u kutiji ispod kreveta skriva dvije žabe krastače, ružna bradavičasta utjelovljenja nade – ako one uspiju preživjeti i množiti se u neprirodnom, nametnutom okruženju kartonske kutije, možda ima nade i za nju, njezine roditelje, brata, sestru.

“Moje je srce u majčinu trbuhu bilo važno devet mjeseci, ali otkako više nije ondje, nikoga nije briga ima li dovoljno otkucaja u minuti, nitko se ne uplaši kad nakratko zastane ili kad počne brzo kucati od straha ili napetosti.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Bogobojazna obitelj Mulder upravo je u Svevišnjem pronalazila utjehu, majka je preživjelu djecu učila kako je svaka zvijezda jedno umrlo djete, a da je ona najljepša Matthies, no utjeha se gubi u beznađu iza Jasine crvene jakne – ona shvaća kako nebesa zapravo nisu ništa drugo doli masovne grobnice.

“Tako sam otkrila da vjeru možeš izgubiti na dva načina: neki ljudi izgube Boga kad pronađu sebe, a drugi opet izgube Boga kad izgube sebe. Mislim da ću ja spadati u ove druge.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Autorica Marieke Lucas Rijneveld je u Večernjoj nelagodi na savršen način obducirala tugu. Izvadila je svaki organ oštećen gubitkom i izložila ga krvavog, neuljepšanog, izmučenog, tako još jednom podsjetivši koliko duboku raku može iskopati bol, pa učiniti da i živi umremo, a da toga nismo niti svjesni.
Rijneveld surovo i nevjerojatno bolno pokazuje kako je najubojitija ona tuga o kojoj se ne razgovara, koju se hrani tišinom sve dok se ne pretvori u čudovište koje će proždrijeti sve. Jer, “smrt nema obitelj, zato uvijek traži novo tijelo, kako ne bi bila usamljena. A kad ta osoba dospije pod zemlju, nastavlja tražiti…Jedini je način da onesposobiš neprijatelja taj da ga učiniš svojim prijateljem.” No, može li se prijateljevati sa smrti, a ostati živ?

Pisati o smrti i gubitku, kao i čitati o njemu, uvijek je duboko osobno iskustvo. Naime, poznato je svakome od nas i, koliko god ga puta doživjeli, gubitak bliske osobe jedina je stvar na svijetu na koju tijelo i um uvijek reagiraju jednako, kao da se s tom vrstom boli susreću po prvi put. Nema naučenog i naviknutog. Tama ostaje dok sami ne pronađemo razlog za upaliti svjetlo. Rijneveld je i sama iskusila takav gubitak. Kad joj je bilo tri godine, njezin je dvanaestogodišnji brat stradao kada ga je na putu od škole do obiteljske farme udario autobus. Marieke je oko svoje boli podignula zidove. No, ne tišine, već one od knjiga. Večernja nelagoda jedna je od njih – ona je manifest jedne tragedije, ona je tama kroz koju svjetlo nije uspjelo prodrijeti, u kojoj se iz ranjive perspektive djeteta progovara o temi koja je jedna od najtežih za pojmiti svakome od nas – prolaznosti i neminovnosti smrti.

“Ima ljudi koji se uplaše svojeg trenutka, živjeli su za njega, ali kad ga dožive, onda to ipak bude neočekivano. Ja ne znam kad će doći moj trenutak, samo znam da ću tada na sebi imati svoju jaknu.”

(“Večernja nelagoda”, Marieke Lucas Rijneveld)

Naziv djela: “Puding od vanilije”

Ime autora: Vedrana Rudan

Godina izdanja: 2021.

Nakladnik: V.B.Z. d.o.o.

Kad Vedrana Rudan napiše knjigu, sjena se dežurnih dušobrižnika nadvije nad istu, pa uslijede njihove beskrajne tirade o moralu, vulgarnosti, provokaciji, “trabunjanju” isfrustrirane žene. A prava istina nam, preko sedam mora i sedam gora, maše crvenom krpom ispred nosa, sretna što je na papir ispala baš iz pera Vedrane Rudan. Ovog ju je puta Rudan umočila u puding od vanilije, izvana privlačan, mirisan i pun slutnje slatkoće, a kada u njega zabijemo žlicu, iscuri mu žuta neuredna utroba, pa mu ni taj okus više nije tako besprijekoran i ušećeren.
No, baš je takav i život – nesavršene teksture i okusa, teško ga se guta kad ga serviraju kurviši, četnici, ustaše, feministice, NATO, politika i kurve (između ovih potonjih katkad stoji znak jednakosti preko kojeg trče saborski zastupnici, biskupi, licemjerni svećenici koji se kriju iza odora i odore koje se kriju iza svećenika, javne ženske i privatni ljubavnici), no Rudan o njemu progovara upravo onako kako od nje i očekujemo – bez zadrške. Ne važe riječi, ne bira ih i ne premeće kao jabuke na tezgi, pa onu trulu gurne ispod ostalih da je netko drugi pronađe. “Ona kuži vrijeme u kojem živi”, pa onako usput, između redaka natukne i nama da bismo ga i mi trebali kužiti, da bismo i mi trebali iščupati glavu iz pijeska ili iz svoje ili tuđe stražnjice ili gdje je već najradije gurnemo kada se trebamo suočiti sa svijetom koji nas okružuje.

„Korona nije bauk zato što je hrvatska demokracija u nama ubila empatiju. Jebe se nama za mrtve dok smo mi živi. Neće nas.“

(“Puding od vanilije”, Vedrana Rudan)

Tjera nas Vedrana Rudan da se i mi malo naljutimo, da shvatimo kako “u ovoj septičkoj jami ne misle svi ljudi isto jer im se razlikuju pozicije, pa onda i percepcija”, da je glasački listić ujedno i test inteligencije, pa kad idući put damo glas tamo nekim “bahatim, bešćutnim, nažderanim spodobama” budemo svjesni kako ti, “kad ostaneš bez svega, ostane samo krik“. Krik koji Rudan koristi promišljeno i britko – nije to neka neartikulirana buka, kakofonija kuknjave i kritika bez pokrića. To je krik koji te ubode pod rebra, opali te u stražnjicu koja izviruje dok je glava u pijesku, prodrma te usred dokonog drijemeža ispred televizora na kojem se na svim kanalima vrti život koji nam režira netko drugi, pa se probudiš namjerno sje..n u slučajnoj državi.

„Prepoznajmo se. Spoznajmo istinu. Svatko od nas ima svog crnca, svatko od nas nekome je crnac. Tako je bilo, tako će ostati dovijeka. Srećom, zahvaljujući upravo činjenici da smo to što jesmo, “dovijeka” nam kuca na vrata. Ubit će nas požari, poplave, otapanje ledenjaka, paklene vrućine, ledene zime. Kad nestanemo, Zemljom će najzad zavladati Mir. U međuvremenu će neki marširati i sanjati, sanjati…“

(“Puding od vanilije”, Vedrana Rudan)

“Puding od vanilije” je savršen desert na kraju. Gorčina i ružnoća uvaljana u slatku kremu. Najveća zla uvijek su dolazila u primamljivim pakiranjima – Pandorina kutija, Trojanski konj, obećanje demokracije i ljudskih prava, rad koji oslobađa. Mora biti privlačno, imati trešnju na vrhu, da bi ga se konzumiralo, poželjelo. Vedrana Rudan servirala nam je “Puding od vanilije” u svom prepoznatljivom stilu i svakim zalogajem koji smo progutali dokazala kako “slobode nema osim za onih tridesetak čudovišta u tamnim odijelima ili trapericama koji vladaju svijetom”, ali i u amanet ostavila jednostavnu činjenicu kako je život samo jedan i kad ga odlučimo živjeti prema tuđim pravilima, već smo ga odavno napustili.